Promišljena režija i transcendentalni zvuk orkestra

Royal Opera House, Medici.tv: Antonín Dvořák, Rusalka, Bridget Caldwell, dirigentica, Ann Yee, redateljica

• Unatoč činjenici da je skladao deset opera, Rusalka, op. 114, B. 203 jedina je operna partitura Antonína Dvořáka (1841–1904) koja je prihvaćena međunarodnom aklamacijom. Redovito je na repertoaru opernih kuća – kako manjih, tako i onih najvećih i najpoznatijih. Impresariji su očito skloni produciranju (i u današnje vrijeme obligatornom reinterpretiranju) ove opere – bajke bez hepienda. Na internetskoj platformi specijaliziranoj za klasičnu i jazz glazbu Medici.tv, osvanula je snimka posljednje produkcije Rusalke u Kraljevskoj operi u Londonu (Royal Opera House, Covent Garden ROH) premijerno izvedene 2023. godine. Režiju potpisuju Ann Yee i Natalie Abrahami, a dirigent je Semyon Bychkov. Riječ je suvremenoj produkciji, kako i nalažu opći trendovi u opernoj hemisferi: npr. Metropolitan opera u New Yorku do 2017. na repertoaru je imala klasičnu predstavu u režiji Otta Schenka (scenografija: Günther Schneider – Siemssen), međutim, umirovljena je 2017. i zamijenjena modernim rješenjem. Vintage produkcijom dominirala je Renée Fleming u naslovnoj ulozi (DECCA je objavila snimku 2014.) – za jedne velika sopranistica s one strane Atlantika, a za druge produkt upitnih američkih kriterija.

  Rusalka je praizvedena 31. ožujka 1901. u Pragu (dirigent Lateral Koveřović, naslovnu ulogu tumačila je Růžena Maturová). Riječ je o glazbenom koncentratu koji odiše češkim folklorom, prikazima prirode i nadnaravnog svijeta, a s obzirom na činjenicu da se radi o kasnom romantizmu, operom se provlače ideje ljubavi i smrti – dva temeljna lajtmotiva ove humanizirane bajke. Rusalka je vodena nimfa koja želi postati čovjek iz ljubavi prema princu. Libreto spjevao je Jaroslav Kvapil (1868–1950) na temelju bajke Undine njemačkog pisca i pjesnika Friedricha Heinricha Karla de la Mottea Fouquéa (1777–1843). Osim Undine, Kvapil bio je inspiriran i bajkom Mala sirena Hansa Christiana Andersena, kao i drugim narodnim pričama koje su se prenosile s koljena na koljeno. Zanimljiva je činjenica da je Kvapil libreto napisao u vrijeme kada još nije poznavao Dvořáka.

  

  Partitura Rusalke osobito je dojmljiva u glazbenim prikazima šume i jezera u prvom i trećem činu. S druge strane tu su svečarski intonirane fanfare koje opisuju blještavilo prinčevog dvora. Vokalna dionica počiva na probitcima emocija nošenih na valovima orkestralnog zvuka. Kraj opere nije u formi klasičnog dueta dvoje glavnih protagonista nego u unisonom pjevanju tenora i soprana koji jednostavnim frazama izražavaju nepomirljive emocije. Dvořák nije bježao od odijeljenih arija ako je to zahtijevao dramski tijek. Opisano potvrđuje i arija Rusalke iz prvog čina Měsíčku na nebi hlubokém (Mjesečku na nebu dubokom) koja je odavno nadrasla okvire opere te postala neizostavni dio koncertnih programa. Od ostalih fragmenata vrijedi izdvojiti pomalo ironičan svadbeni zbor u drugom činu. Sve u svemu, operu čini splet impresionističkih, folklornih i pompoznih glazbenih niti.

  Rusalka se na Otoku pojavila razmjerno kasno – tek 1959.; druga premijera zbila se 1983. u produkciji Engleske nacionalne opere (English National Opera, redatelj David Pountney, dirigent Mark Elder). Tom produkcijom Rusalka ulazi u redoviti repertoar u Velikoj Britaniji. Kraljevska opera prvi put izvodi Rusalku 2003. godine u koncertnoj formi na glavnoj pozornici, a dirigirao je Charles Mackerras.

  

  Predstava o kojoj pišemo snimljena je 6. ožujka 2023. na pozornici ROH-a. Tom prilikom naslovnu ulogu tumačila je Asmik Grigorian. Riječ je o pjevačici koja je predana svom pozivu u okviru kojega njeguje širok repertoar. Kao Rusalka pokazala je dobru pripremljenost i jasno poznavanje konteksta uloge kako u dramskom, tako i u komercijalnom smislu. Grigorian je uložila poseban trud na mjestima gdje je to smatrala opravdanim, ali kada se sagledava njezina interpretacija u cjelini, ona je manjkava. Najbolje je funkcionirala u dramatski nabijenom razrješenju trećeg čina, gdje je dobru pripremu mogla najbolje kapitalizirati. Grigorian je posebna osoba – umjetnička duša u punom smislu riječi, a to je razvidno i iz njenih nastupa na sceni, kao i iz intervjua, pa možemo reći da je u suvremenoj opernoj reprodukciji vrijedna pojava. Iako njena interpretacija Rusalke nije bila najsretnija, treba konstatirati da je u širokom repertoaru u kojem egzistira bila jedno od zamjetljivijih pothvata, za razliku od npr. Lady Macbeth koja je potpuni promašaj od dikcije nadalje. Princa tumači tenor David Butt Philip. Riječ je o lirskom tenoru koji poziciju glasa održava jednako postojanom u gornjem i srednjem registru, što je danas endemska pojava. Lijepo oblikovan legato, primjereno tonsko atakiranje i općenito uhu ugodno slušateljsko iskustvo Philipove su odlike koje su mu dale komparativnu prednost pred ostalim protagonistima. Vodenjaka tumači odličan bas-bariton Aleksei Isaev koga odlikuju sonorne dubine, dobro iskaljen pjevački zanat i općenito iskustvom natopljen scenski pristup pomalo kontemplativnog karaktera.

  Uloga Ježibabe pripala je Sarah Connolly, koja nije bila osobito uvjerljiva unatoč tome što se kvalitetno pripremila. U glumačkom smislu ostavila je nešto bolji dojam. Vojvotkinju pjeva Emma Bell  koja je superiorno portretirala mračne akcente strankinje koja je ugrozila Rusalkinu ljubavnu sreću. Hongni Wu i Ross Ramgobin ponudili su tople interpretacije lugara i kuhara. Tu su još i tri šumska duha u interpretaciji Vuvu Mpfou, Gabriele Kupsyte i Anne Marie Stanley. Sve u svemu valja pohvaliti dobru dikciju češkog od strane pjevača. Zbor Kraljevske opere, koji je uvježbao Wiliam Spaulding, predstavlja moćan tonski aparat ujednačenih glasova i uvjerljivog zapjeva. Čuje se baratanje širokim repertoarom, a romantičarsko okruženje djeluje kao najprirodniji teritorij londonskom pjevačkom kolektivu.

  Dirigentsko vodstvo Semyona Bychkova najvrjedniji je segment ove snimke. Riječ je o dirigentu koji uz operni njeguje i širok simfonijski repertoar pa poznaje Dvořákovu glazbu u svim segmentima, a to znanje primijenio je na ovu produkciju. Orkestar je nosio transcendentalan zvuk limenih puhača, a vilinska atmosfera u prvom činu odlično je zvučno ocrtana. Bychkov se trudio segmentirati lajtmotive koji se provlače partiturom i to mu je odlično uspjelo (fanfare čija je zadaća opisati pompoznost prinčeva dvora). Balans između pozornice i orkestra bio je savršen, u niti u jednom trenutku nije nedostajalo glazbene niti vokalne ljepote. Sve to rezultat je odličnog dirigentovog koncepta koji je s pouzdanim suradnicima pao na plodno tlo. Ako zbog ničega, ovu snimku treba pogledati radi odličnog nastupa Semyona Byckhova.

  

  Režija tandema Yee&Abrahami, iako primarno moderna, nastoji zadržati neke tradicionalne postulate, makar na totemističkoj razini. Vilinski svijet prvog i trećeg čina prikazan je više-manje tradicionalno, svijet prinčeva dvora moderno, a treći čin kao kombinacija avangardnog i tradicionalnog (scenografija: Chloe Lamford). Trenutak u kojem Rusalka odbacuje svoju vilinsku auru i postaje čovjek prikazan je na način da joj Vodenjak skida dio tijela koji je vezuje za vilinski kostim pa joj ostaje veliki ožiljak duž kičme koji simbolizira njenu žrtvu. Riječ je o vizualno i kontekstualno briljantnoj intervenciji kostimografkinje Anamarie Woods. Sve to okupano je na momente zagasitim, a na momente koloritnim svjetlom Paule Constable. Dakako, kada govorimo o ovom tipu snimaka koje su prošle i montažu, jasno je da je osvjetljenje dodatno pospješeno. Režijski koncept koji su urednici s platforme Medici.tv opisali kao moderan, pokazao se vrlo mišljenim i funkcionalnim, iako se ne možemo do kraja složiti s uredničkim određenjem jer je bliži opis – parcijalno moderan.

  

  Nakon premijere prošle sezone, Rusalka je sredinom lipnja na repertoaru HNK u Zagrebu pa svi zainteresirani mogu doživjeti operu uživo, jer snimka ne može zamijeniti live doživljaj glazbeno-scenskog djela. Isto tako, gledanje i slušanje londonske Rusalke može poslužiti kao inicijalna podloga za istraživanje Bychkhovih interpretacija Dvořákovih simfonija, posebno s Češkom filharmonijom na čijem se čelu nalazi.   

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 17. lipnja 2026.

Piše:

Luka
Nalis