Ero s one strane tradicije

Hrvatsko narodno kazalište Split: Jakov Gotovac, Ero s onoga svijeta, dir. Mikhail Sinkevich, red. Hrvoje Korbar

• 

  O Eri, kanonskoj i nedvojbeno najpopularnijoj operi hrvatske vokalno-scenske baštine, puno toga je izrečeno i analizirano. Zreli Gotovac, 1935., u četrdesetoj godini dovršava svoje operno remek-djelo koje će do danas ostati mamac za kazališnu publiku i izazov za operne umjetnike i dirigente koji ga planiraju imati u repertoaru. Temeljen na zanimljivoj fabuli književnika i libretista Milana Begovića, prepun iskričavih dijaloga, narodnih mudrosti i  po(d)uka, skaradnih epizoda i iskrenih ljubavnih lamentacija, ovjekovječen melodijama i citatima s ognjišta pučke melosnice – niti u jednom trenutku trivijalno, simbol je organske veze glazbenog zavičaja, umjetničke skrupuloznosti i teksta u kojem jest i izvor i poruka  bisera domaće glazbe.

  Redatelj Korbar učinio je vrlo zanimljive iskorake u povezivanju elemenata prošlosti i tradicije (koja je u ovom slučaju, s punim pravom, ako počiva u geografiji ovih prostora, mitološko-tržišna kategorija) sa suvremenim korporativnim habitusom kojem htjeli-ne htjeli svjedočimo i njime smo barem okrznuti, ako ne i obilježeni.

  Držim da je uvjerljivo, promišljeno, umjetnički intuitivno odvagnuo koje kostime, scene i likove ukorijeniti u resemantizirani tradicijski model, a koje korespondirati u suvremenom svjetlu i ulozi. E sad, to se uvijek kod snažnih umjetničkih naslova, osobito ovakvih na talogu zavičajnog pečata i trajnog odjeka u memoriji publike čini teško, gotovo hulno, ali ne bih Korbarov redateljski rukopis upisao u tu bilježnicu. Prije svega, nije jačao mišiće suprotiva antologijskoj Dolenčićevoj režiji koja jest Ero jednog vremena i neprispodobivo je sjajna. Korbar dobro vidi uputu skladatelja i libretista u preambuli opere: „vrijeme današnje, kao i ono pred sto godina“.

  

  Gotovac i Begović pišu u vremenu relativno mirne povijesti Kraljevine Jugoslavije, kada historijski Europa živi oporavak od zgarišta i žrtve  Prvog svjetskog rata, u ekonomskoj krizi germanskog područja i jačanju totalitarnih režima još uvijek bez jasne naznake novog užasa koji će uslijediti; u umjetnosti su već belle epoque i secesija ostavile dubok trag i spustile zastor, a i moderna je u zamahu svojih posljednjih izdanja. Tada je projekcija stotinu godina u prošlost značila jedno, ali danas, devedeset godina od praizvedbe, potpuno izmijenjen društveno-tehnološki okvir daje za pravo redatelju drugačije atribuirati likove i rekonstruirati scene i kostime u sponi historijskog s ovodobnim društvenim i ekonomskim mehanizmima.

  Na ruku mu idu još dvije postavke: Ero je svevremena priča o liku koji ismijava bahatost moćnika, iskorištava splet okolnosti i mudro plasira priče koje intrigiraju sudionike fabule, a sve na svoju korist. Naposljetku, čezne za ljubavlju koju ćuti nadohvat ruke i uzbuđenje kao plima raste cijelu operu. Gotovac je sveo Eru na svega nekoliko likova, ali radnja je sjajno vođena i karakter likova je produbljen do te mjere da možemo sve te crte ličnosti pronaći u subjektima svoje okoline.

  Drugim riječima, svatko od nas u publici ima svojeg Miću, Đulu, Domu, Marka, Simu; oni u našim životima imaju druga imena u istim ulogama. Snaga spletki, volja za moći, novac kao izvor bahatosti, ljubav dvoje mladih – sve to dalo je Korbaru i ekipi suradnika adekvatan okvir za novo čitanje Ere, a da ništa od glazbe i libreta ne nagrde. Tradicijske elemente, kako rekoh, smjestili su u prethodno opisani okvir i to je, eventualno, područje za polemiku i prijepor; umjetnički, dakako. Neću opisivati in vivo realizaciju ovih postavki i zamisli; treba doći i pogledati – opis bez glazbe i libreta tek je blijedi memorandum.

  
  

  Što se tiče pjevačke postave, redom izvrsne izvedbe bez iznimke. Bit ću možda neumjestan, no ulogu Miće od premijere prije devet desetljeća vole slovenski tenori. Slovenski dramski tenor Mario Šimenc stoji na početku tog niza, Gotovčev najdraži tumač glavnog lika bio je Josip Gostič, splitsku premijeru otprije četvrt stoljeća ponio je Janez Lotrič, a danas Martin Sušnik, vrstan tenor u zenitu karijere. Ulozi je pristupio skrupulozno vodeći računa o njenoj dramskoj slojevitosti i vokalnoj bremenitosti. Glas ga služi sjajno, u komičnim dijelovima ulaže puno truda u scenski pokret koji vješto sljubljuje s vokalnom dramom. Kantilene su mu sigurnih zapjeva, visine su prozračne, lirske, sul fiato. U svakom duetu ili široj vokalnoj sceni vrlo odmjereno daje doprinos vodeći računa o karakteru scene u kojoj sudjeluje.

  Uloga Miće tenorski je vrlo zahtjevna, makar se ta partitura doima vrlo pitko i gotovo pučki prohodno. Međutim, jedino iskusan pjevač Sušnikovog dara i temeljitosti može ovu ulogu donijeti upravo jednostavno i uvjerljivo. Sušnik je sjajnu partnericu, svoju Đulu, našao u Josipi Lončar, zagrebačkoj sopranistici i uglednoj vokalnoj pedagoginji. Josipa Lončar je sigurno najsuptilnija scenska ličnost u Eri. Njezino vokalno i dramsko nijansiranje uloge je potpuno, a osobito je snažna u elegičnim i sudbinski teškim trenucima opere kada je lijep, zvonki sopran zaista puno više od glasa, bez ikakve samodopadnosti zbog vladanja aparatom. Njezina paleta emocija plijeni pažnju slušatelja, ali i dirigenta, koji je upravo njoj nanio, reći ću – minimum štete u odnosu na ideje i zamisli. Lončarova je ukupno izuzetna u ulozi; ne mogu i nije potrebno proširiti razmišljanje u ovom opažaju, no bilo bi zanimljivo poslušati je u nekom drugom izričaju; dapače, s radošću. Zadržala je osobni potpis u izričaju s kim god kreirala scensko suzvučje, a sa Sušnikom je bila nedvojbeno najbolja.

  

  Božo Župić, bas na dužnosti v. d. intendanta i v. d. intendant u ulozi gazde Marka, slojevit lik, grub i bahat, društveni predator, ali s puno ljubavi za kćer i još većom tolerancijom za hirovitu drugu suprugu (Domu). Pozdravljam što je pored svih obveza u administrativnom kurikulumu odvojio vremena i ljubavi za ponijeti jednu od ključnih uloga u operi. Nije to učinio formalno, dapače – vokalno i glumački je bio izvrstan. Župić je vrlo opušteno i  potentno bio pravi gazda na sceni, boja njegovog basa i žestoka, pastozna gluma oblikovale su mračni, rogobatni lik koji je na koncu ipak otac meka srca. Gesta, glas i scenska autentičnost izazvale su buru odobravanja i kod publike.

  Da može ulozi i nakon bezbroj izvedbi pridodati novi šarm i novu inkripciju detalja, potvrdila nam je Terezija Kusanović u ulozi Đuline maćehe Dome, druge žene gazde Marka. Ona je najduže od svih likova u ljubavi s ovom ulogom i mogu reći da joj ovo suvremeno čitanje Dome sjajno pristaje. Bila je glumački inspirirana i ležerna, dala je svojoj ulozi šarmantnu dozu improvizirane geste koju samo pjevači s iskustvom i ukusom znaju ugraditi. Dalo se iščitati stilsko meandriranje uz nedvojbeni profesionalni zadatak da se ispoštuje Korbarova vizija. Kusanović je duboko posvećena svakoj ulozi; ne pristupa tim zadacima s bjelokosne kule sveučilišne profesorice pjevanja nego duboko ponire u ulogu, u glas, uvažava kolege i na sceni ih osnažuje, dajući sebi vokalno i glumački oduška manirom istinske umjetnice scene. Ona je Domu dovela na livadu, u mlin, u spletke, ali i u elitno društvo. Njezina je Doma od ovog i od onog svijeta, svježa, zanimljiva – model kako osobni umjetnički put može biti svjetski standardiziran i u malom kazalištu. Zbog ovakvih pjevača svako je kazalište za par (duhovnih) kvadrata veće.

  Mlinara Simu s puno vica i vokalne agogike utjelovio je bariton Marko Lasić. Ulogu je vrlo temeljito obradio i potrudio se neke snažnije, duboke prostore u partituri lijepo obojati mekšim timbrom. Naime, poznaje Lasić draperiju svoga glasa, a Sima je na trenutke gusta baritonska tkanina u potrebi za većim volumenom. Nije se dao, suvereno je brodio i takvim odlomcima, a kad bi ga Gotovac počastio lepršavijom fakturom, poentirao je sjajno! S kolegama na sceni bio je vokalno uvjerljiv i glumački precizan.

  U soliste nisam sumnjao već nakon uvodnih pojavljivanja. Iskren naklon ide Zboru Opere. Izvedba bez ozbiljnije zamjerke. Naglašavam izvrsnost tona i fraze u a cappella odlomcima. Vrlo čvrsto, potentno i tehnički suvereno postavljeno kao dobar pandan snažnoj i bogatoj orkestraciji. Bravo, zbor!

  Orkestar je bio na razini zadatka. Maestro Sinkevič ga je zaista dobro i temeljito pripremio. Ističem prinose drvenih puhača, oni i violine su ipak za nijansu bolje zazvučali, ali dobro – izvedba staje uz bok ozbiljnih orkestara. Tempa nekih recitativnih dijelova su bila iznad mogućnosti čistog izgovaranja teksta; time je epika nedvojbeno gurnuta po strani, što je šteta u pojedinim odlomcima. Nisam u prilici ovdje zdvajati o ukusu i sposobnostima, međutim metodički bi trebalo bolje korelirati tekst i njegove poruke s glazbom koja mu je u službi. Jezik je domovina u Eri, tekst nosi sva temeljna značenja, a dirigent je skloniji pòdīći isključivo glazbenoj fakturi. To košta dijela izričaja.

  Ero je uvijek dobar izbor za nacionalnu opernu kuću, radost je za uši i oči, a budi i osjećaj ponosa jedne jezično male, dijasporične kulture koja daje svjetski relevantan operni naslov posebnog ugođaja i originalnosti. Mudro je i sam autor progovorio o impulsima koji su ga doveli do ovog bisera: „Ako sam ja po porijeklu dinarac, ne znam zašto ne bih u svojim umjetničkim manifestacijama dao maha značajkama koje sam sa sobom donio na svijet i usisao u sredini gdje sam proveo mladost.“ Gotovac je toj sredini i hrvatskoj glazbi sazdao živi spomenik u vječno mladoj priči.

  

  U iščekivanju 72. Splitskog ljeta, proljetovat ćemo u društvu zaigrane Erove ekipe.

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 29. travnja 2026.

  Jakov Gotovac: Ero s onoga svijeta
  Hrvatsko narodno kazalište Split, premijerna izvedba, 15. travnja 2026.
  Dirigent: Mikhail Sinkevich
  Redatelj: Hrvoje Korbar
  Scenografkinja: Paola Lugarić Benzia
  Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
  Koreografkinja: Blaženka Kovač Carić
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Oblikovatelj tona: Damir Punda
  Asistentica scenografkinje: Marta Grubišić
  Zborovođa: Maro Rica

  Uloge:

  Mića: Martin Sušnik
  Marko: Božo Župić
  Doma: Terezija Kusanović
  Đula: Josipa Lončar
  Mlinar Sima: Marko Lasić
  Čobanče: Tea Požgaj
  Orkestar i zbor Opere HNK Split
  Plesači FA Jedinstvo – Split

Piše:

Jure
Šaban-Stanić