Nestanak opere s repertoara i smrt Lisinskog
Začeci hrvatske opere: Vatroslav Lisinski, Ljubav i zloba, 3
-
Nakon sedam izvedaba Ljubav i zloba nestala je s repertoara, a nije se ni mogla izvoditi kad još nije postojala stalna Hrvatska opera. U repertoar ju je vratio Ivan pl. Zajc u drugoj sezoni ustrojstva Hrvatske opere u listopadu 1871. Ljubav i zloba bila je i prva cjelovita operna predstava u novoj zgradi Narodnog hrvatskog zemaljskog kazališta 19. listopada 1895. godine. U povodu stote obljetnice praizvedbe, 1946. godine, zagrebačka Opera ponovno ju je uvrstila u repertoar s prerađenim libretom redatelja Tita Strozzija (1892-1970) i u glazbenoj obradbi skladatelja Frana Lhotke (1883-1962). Dirigent Milan Sachs (1884-1968) priredio je i koncertnu izvedbu opere koja je 1959. tonski zabilježena za Radio Zagreb. Godine 1969., također za Radio Zagreb, nastala je snimka s libretom muzikologa, glazbenog kritičara i dramaturga Nenada Turkalja (1923-2007) prema motivima Janka Cara i u obradbi Borisa Papandopula, koji je tada instrumentaciju priredio iz klavirskog izvatka. Za premijeru opere u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 28. prosinca 1978. Papandopulo je priredio instrumentaciju, ovoga puta na temelju upravo pronađene izvorne partiture u Sveučilišnoj biblioteci. Prema vlastitim riječima, partituru je pročistio i djelomice pojednostavnio, osobito u ansamblima, i držao se svih autorovih namjera. Tada je opet korišten libreto Dimitrije Demetra s manjim zahvatima redatelja Vladana Švacova (1930-2004). Za koncertnu izvedbu opere u produkciji Hrvatske radiotelevizije 22. listopada 2005. njezin dirigent Pavle Dešpalj (1934-2021) pridržavao se uglavnom Papandopulove verzije iz 1969. koja je bliža duhu vremena nastanka djela. Izvršio je neke manje zahvate, neke je prizore kratio a neke brojeve izostavio.
Hrvatska radiotelevizija priredila je 7. svibnja 2015. koncertnu izvedbu opere u redakciji skladatelja Mladena Tarbuka (1962.) koji je izvedbom i dirigirao. U pristupu redakciji, prema vlastitim riječima, „latio se složenog posla otkrivanja onoga što se nalazi ispod mnogih zacrnjenih dijelova, otkrivajući uvijek dakako bolja i originalnija rješenja koja su ležala pod katkada gustim slojevima tinte.“ Tarbuk je ustvrdio kako „ne postoje tragovi ikakvog zapisa 'Ljubavi i zlobe' rukom Lisinskog“ i grafološkom analizom partiture potkrijepljuje da je nedvojbeno napisana rukom učitelja Lisinskog Karla Jurja Wisnera Morgensterna, skladatelja temeljita znanja, te zaključuje da je vjerujući onodobnim kritikama i zapisima etnomuzikologa Franje Ksavera Kuhača (1834-1911) Lisinski doista skladatelj barem vokalnih dionica i klavirskog izvoda opere koju, kako kaže, „izvodimo u neokrnjenom obliku“.
.jpg)
Lisinski je došao u Prag 1847., ali zbog poodmakle dobi nije primljen na Konzervatorij. No ravnatelj Konzervatorija Jan Bedřich Kittl (1806-1868), uočivši njegovu veliku nadarenost, pristao je davati mu sate iz skladanja i instrumentacije, dok ga je ravnatelj Orguljaške škole Karel František Pitsch (1786-1858) podučavao harmoniji. U Pragu je Lisinski veoma napredovao, u njemu je skladao neke od svojih najljepših solo-popijevaka na češke i njemačke tekstove, u njemu je nastala i prelijepa idila Večer, te uvertira Bellona i „velika opera“ Porin sa sadržajem iz hrvatske povijesti. Porin je, nažalost, praizveden tek 1897. godine.
Ne imajući više novca Lisinski se 1850. vratio u Hrvatsku, nad kojom su se nadvili oblaci Bachova apsolutizma, što je cijelo desetljeće potpuno paraliziralo hrvatsku kulturu. Stečeno znanje nije imao kome pokazati i da bi zaradio za život prihvatio je činovničko mjesto. Umro je zaboravljen, od vodene bolesti, 31. svibnja 1854. godine. U svojemu opusu od 145 djela ostavio je još nekoliko instrumentalnih i glasovirskih skladbi te antologijske zborove – Prelja, Moja lađa – i popijevke – Miruj, miruj, srce moje i Ribar, među najljepšima u hrvatskoj glazbi.
Pročitajte prethodni nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2. ožujka 2026.
