Prvi skladateljski pothvat Vatroslava Lisinskog
Začeci hrvatske opere: Vatroslav Lisinski, Ljubav i zloba, 1
-
Nastanak opere Ljubav i zloba valja promatrati u kontekstu vremena buđenja građanske svijesti i nacionalnih previranja u Europi, što je našlo odraz u književnosti i glazbi. Tako je bilo i u Hrvatskoj, sastavnici Austrijskog carstva. U Hrvatskoj, koja je u to doba čvrsto držala priključak s Europom, nastajao je pokret koji će biti svojevrstan odgovor jednog malog ali državotvornog naroda izazovima koje su nudili veliki. Idejni vođa tog – romantičarski nazvanog Ilirskog pokreta – bit će jedan ponajprije političar i pisac, doktor Ljudevit Gaj (1809-1872). Okupit će taj pravac i pjesnike i pisce i glazbenike, ali njegovo umjetničko utjelovljenje, izraz njegovih težnja, bit će jedan skladatelj – Vatroslav Lisinski (1819-1854). Na vrhuncu tog narodnog preporoda, godine 1846., nastala su dva temeljna kamena hrvatske kulture – ep Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića (1814-1890) i Ljubav i zloba Lisinskog. Praizvedbom svoje prve opere i prve hrvatske nacionalne opere, ujedno i prve opere Južnih Slavena, Ljubav i zloba, Liskinski je utro put hrvatskoj operi. Crni oblaci Bachovog apsolutizma koji su se nadvili nad Hrvatskom spriječit će hrvatsko općinstvo da u prvoj godini druge polovice stoljeća upozna njegovo remek-djelo Porina. Corpus movens ilirske glazbene misli, Križevčanin Alberto Ognjen Štriga (1821-1897) ispravno je osjetio iznimnu nadarenost Lisinskog kad ga je odabrao da sklada prvu narodnu hrvatsku operu.
Vatroslav Lisinski rodio se 8. srpnja 1819. u Zagrebu kao sin trgovca Andrije Fuchsa i Anke Kovačić. U najranijoj životnoj dobi imao je nesreću, jedva je ostao živ i teško ozlijedio nogu tako da je cijeli život hramao što je dobrano utjecalo na njegov dalji razvoj. Pučku školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Javnu glazbenu školu nije pohađao, ali je u 14. ili 15. godini počeo učiti glasovir, a poslije i harmoniju nakon završenih studija filozofije i prava u tadašnjoj Kraljevskoj akademiji znanosti. Godine 1842. stupio je u javnu službu kao zaprisegnuti bilježnik. Mladež Kraljevske akademije uvelike je utjecala na javni, politički i kulturni život. Tamo je Lisinski stekao mnoge prijatelje, no najviše se zbližio s Albertom pl. Štrigom, mlađim od njega dvije godine, koji je uz ostale kvalitete imao lijep baritonski glas (koji je počeo školovati tek poslije tridesete godine kada je sa suprugom pjevačicom otišao u Beč) i bio žarki domoljub.
Lisinski je učio glazbu kod skladatelja, dirigenta, glazbenog pedagoga, zborovođe i violinista njemačko-mađarskog podrijetla Jurja Karla Wisnera pl. Morgensterna (1783-1855), i Štriga je smatrao da je njegova muzička naobrazba tolika da bi mogao skladati prigodnu budnicu za svečani doček Ljudevita Gaja. I tako je na svoj 22-i rođendan 8. srpnja 1841. pjesmom Iz Zagorja od prastara na tekst pjesnika, svećenika i narodnog preporoditelja Pavla Štoosa (1806-1862) Lisinski zakoračio u skladateljski život. I kad je 1843. u svojemu domoljubnom zanosu Štriga zaključio da Hrvati moraju dobiti svoju nacionalnu operu, izbor je opet pao na Lisinskog koji je već dao mnogo valjanih dokaza svoje velike nadarenosti.
.jpg)
Predložio mu je za siže događaj iz suvremenog života i libretista Janka Cara (1822-1876). Caru je pak predložio da istinit događaj iz života jednog svojega prijatelja, koji je u mnogome podsjećao na dramu Friedricha von Schillera Spletka i ljubav ali je imao sretan završetak, smjesti u onodobnu građansku sredinu s jedinom razlikom što je umjesto grada za mjesto radnje odabrao selo. Libreto je uskoro bio gotov, i Car ga je prvotno naslovio Uzajamna vruća ljubav, a poslije promijenio u Ljubav i zloba. Glavni su likovi bili vlastelin Vezalić, njegova kći Ljubica te Alberto, Ljudevit, Vukosav i Branko. Štriga je poticao Lisinskog na skladanje, a u instrumentaciji mu je pomagao njegov učitelj profesor zagrebačkog Musikvereina Juraj Wisner pl. Morgenstern.
Lisinski se marljivo prihvatio posla. Mladi je autor imao sreću da su mu na raspolaganju bili kao glavni solisti dobro školovana grofica Sidonija Erdödy, udana Rubido (1819-1884), 21-godišnji ljekarnički pomoćnik Franjo Stazić (1824-1911) i sam Štriga. Osjetivši da pred sobom ima tako vrsne pjevačke sile Lisinski je instinktivno uočio da mu libreto Janka Cara ne odgovara i obratio se Štrigi za pomoć. On je, pak, potražio pjesnika, dramatičara, prevoditelja, publicista i liječnika grčkoga podrijetla dr. Dimitriju Demetra (1811-1872), proslavljenog autora Teute. On je radnju vratio u prošlost, u 16. stoljeće i tako realističnu operu pretvorio u povijesnu. Neodređeni ladanjski ambijent Janka Cara prebacio je u razdoblje zrelog feudalizma u okolicu Splita, što je doduše pružalo veće scenske mogućnosti – šarolikost likova i kostima. Umjesto ladanjske vlastele doveo je na scenu vojnike, sluge, pučane, seljake, hajduke. Vlastelin Vezalić postao je knez Velimir, a Obren, Vukosav i Ljudevit plemići. Albertu je promijenjeno ime u Obren. Ali, premda je slovio kao najbolji ilirski pisac kazališnih djela Demeter nije bitno popravio Carev libreto ni u dramatskoj uvjerljivosti ni u ljepoti stihova. Događaji oko nastanka opere opisani su u filmu Lisinski, nastalome 1944. godine i od tada potječu prvi tonski zapisi odlomaka iz nje u izvedbi Srebrenke Jurinac (1921-2011), Ivana Francla (1907-1987) i Tomislava Neralića (1917-2016) uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Borisa Papandopula (1906-1991).Pročitajte sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 26. veljače 2026.