Povratak klasičnoj inscenaciji

HNK u Zagrebu: G. Verdi, Aida, dir. Pier Giorgio Morandi / Andreas Gies, red. Mario Pontiggia; uz premijeru i drugu izvedbu, 27. i 28. veljače 2026.

• 

  Premijera Verdijeve Aide u zagrebačkom HNK-u u siječnju 2013. dočekana je uglavnom glasnim neodobravanjem. Glavni razlog bila je režija Balázsa Kovalika, koji je tradicionalnu (neki će reći: muzejsku, holivudsku) predodžbu drevnoga Egipta htio zamijeniti političkim čitanjem s ironičnim, pa i grotesknim komentarima, ali je njegovu interpretaciju odbacio i dio domaće kritike inače sklon redateljskom kazalištu. Nakon premijerne, ta se predstava izvodila još samo u sljedećoj sezoni. Nova zagrebačka Aida, premijerno izvedena 27. veljače, donijela je povratak klasičnoj, tradicionalnoj inscenaciji kakvu većina domaće publike u ovoj operi i priželjkuje. I upravo zbog takve inscenacije može se očekivati dulji repertoarni život ove predstave.

  Odnosi privatnog i javnog, svjetovne i religijske moći, ljubavi i dužnosti, moćnikâ i zarobljenikâ te implikacije pojma domovine (riječ patria u libretu javlja se često i dolazi s usana svih egipatskih i etiopskih likova osim epizodnih Svećenice i Glasnika) – dosta je poticaja za promišljanja u duhu redateljskoga kazališta. S druge strane, legitimno je Aidu režirati i na tradicionalan način. Tim je putem pošao i redatelj Mario Pontiggia, koji je u zagrebačkoj Operi već režirao Toscu (2022) i La Bohème (2024), a među ta tri uprizorenja najuspjelijim ostaje ono Tosce. Nova Aida ostvarena je u koprodukciji (Teatro Massimo u Palermu, Nacionalno kazalište u Debrecenu), pri čemu je HNK-u pripala prva premijera, pa predstava nije tek prenesena, kako to nerijetko biva, nego je u Zagrebu stvarana.

  U medijskim najavama koje su prethodile premijeri stalno se provlačila jedna riječ – spektakl. Ako nije riječ o kakvom spektaklu, opera je srednjostrujaškim medijima nezanimljiva. Druga slika II. čina (tzv. prizor trijumfa) uistinu je grandiozno koncipirana, i odražava povezanost Aide s tipom francuske grand opéra, u kojem je Verdi ranije skladao Sicilijansku večernju i Don Carlosa. Misliti, međutim, da je finale II. čina ključno mjesto u Aidi znači zanemariti intimnu dramu troje protagonista (Aida, Amneris, Radamès), koja u cijelosti određuje III. i IV. čin. Uostalom, opera i počinje i završava u pianissimu.

  

  Redatelj nove zagrebačke Aide proveo je promjenu scenografije za svaku od sedam slika. U finalu II. čina nije pošao putem populističke megalomanije, nego se priklonio simetričnoj monumentalnoj statičnosti, definiranoj uvelike rasporedom zbora, pri čemu u njegovoj režiji skupina etiopskih zarobljenika ima ipak više dekorativnu nego stvarnu dramsku ulogu. Dojmu uzbuđenja posebno su pridonijela publici vidljiva četiri (umjesto izvorno propisanih šest) svirača tzv. egipatskih trublji, smještena u gornjim ložama iznad orkestra.

  Pontiggia nam je omogućio da preludij opere slušamo sa spuštenim zastorom, kako to i treba biti, pogotovo u slučaju orkestralne glazbe takve kvalitete. Među redateljevim koncepcijama pojedinih slika izdvajaju se rješenje prve slike I. čina te III. čin. U prvom slučaju pred na pozornici plitko položenim, ornamentiranim zidom s vratima (scenografkinja Antonella Conte) pojavljuju se, na privlačno historicistički način, protagonisti ljubavnog trokuta, da bi se tijekom iste slike pozornica efektno otvorila u dubinu za ulazak Kralja, tj. promjenu privatne sfere u javnu. U III. činu u dubini pozornice nenametljivo je naznačen mjesečinom okupan Nil nad kojim se nadvijaju palme, dok je u desnom dijelu pozornice postavljen koso položen hram.

  Budući da se redatelj u ostatku predstave uglavnom držao izvornih libretom propisanih prostora, ponešto je razočarala realizacija posljednje slike, s tek malim promjenama u odnosu na prvu sliku IV. čina, pa Radamès pjeva o kamenu što je zatvorio grobnicu u kojoj je živ zatočen, a scenografija, koja nije podijeljena na gornju i donju razinu, na konvencionalan način sugerira da su Aida i on zaglavili iza rešetaka kakve tamnice.

  

  Kostimografkinja Ilaria Ariemme za većinu je solista kreirala nekoliko uglavnom bogatih kostima, nerijetko s vrlo detaljno realiziranim pripadajućim ovratnicima, oklopima i nakitom, pri čemu je frizurom jasno razlučila Egipćane od Drugih – Etiopljana. Nisu svi kostimi jednako skladni, ali se klasičnom ljepotom izdvaja tamnoplavo-bijelo-zlatno ruho Ramfisa i, osobito, Amneris.

  Balet je još jedna odrednica koja Aidu približava tipu grand opéra. U koreografiji Luigie Frattaroli plesači zagrebačkoga Baleta u prvoj (odaje Amneris) te plesačice i plesači u drugoj slici II. čina (trijumf) izmamili su najveći pljesak večeri na prvim dvjema od planiranih osam izvedbi.

  U većim ulogama na premijeri nitko od solista nije bio pjevački izvrstan, ali ni neprihvatljiv. U protagonističkom trolistu glazbeno-scenskom inteligencijom, slojevitošću interpretacije i pažljivim predavanjem pjevana teksta u gradnji lika istaknuo se Tomislav Mužek, nastupajući prvi put u ulozi Radamèsa. Premda ga se u ansamblima nije uvijek čulo, a njegovo pjevanje nije na tragu prave talijanske tradicije, treba reći kako je nastupnu ariju Celeste Aida donio vrlo sigurno, s uspjelim visokim B na njezinu kraju, što ga je iznio punim tonom. S manje lakoće u visokom položaju, odlikuje se u ovoj ulozi kvalitetom tona u postojanom srednjem položaju glasa.  

  

  Amneris Sofije Petrović definitivno zna što hoće. Pjevačica je snažna, sigurna i moćna u visinama, ali u srednjem i pogotovo donjem položaju glasa njezin ton postupno gubi na punoći i fokusiranosti i postaje nelijep. Zbog toga u nemalom dijelu opsega uloge izostaje prava mezzosopranska boja glasa, a snažnih mezzosopranskih dubina nema. I s takvim vokalnim obilježjima Sofija Petrović ostavlja snažan dramski dojam na publiku u IV. činu, unatoč karakterističnoj scenskoj maniri (mahanje rukama).

  Premijernim nastupom u naslovnoj ulozi u Kovalikovoj predstavi 2013. Kristina Kolar službeno je prešla iz mezzosoprana u sopran, a ponovila je ulogu i na otvaranju Splitskog ljeta 2014. Na novoj zagrebačkoj premijeri njezina je Aida manje vokalno svježa, ali i dalje dominira u ansamblima, u kojima se odlikuje dobro čujnim visinama. U glasovitoj ariji na Nilu visoki C, koji joj nije najbolje uspio, zadržala je prekratko i požurila s njega silaznu frazu, premda Verdi izričito propisuje neka se ne žuri (senza affrettare). Prava, eterična sopranska piana i pianissima u njezinoj interpretaciji nismo čuli.

  Nismo ih zapravo čuli ni na prvoj repriznoj izvedbi, za koju je izvorno bila planirana Lana Kos, ali je u međuvremenu napustila ansambl zagrebačke Opere. Sopranistica Julija Vasiljeva, glasa izrazita volumena, vokalno je atraktivnija Aida od premijerne protagonistice, ali ni u nje nismo svjedočili belkantističkoj interpretaciji, u prvom redu zbog njezina karakterističnog vibrata. S takvim vokalnim obilježjima, ni jedna ni druga pjevačica nisu mogle dati dirljivu interpretaciju arije na Nilu.

  

  U ulozi Amneris na drugoj je izvedbi nastupila Emilia Rukavina, koja je u Zagrebu ove sezone već kreirala Adalgisu u Normi. U cjelini, za prvi nastup tridesetjednogodišnje pjevačice u jednoj od središnjih mezzosopranskih uloga standardnoga repertoara, riječ je o pjevački vrlo uspjeloj interpretaciji. Njezina se Amneris odlikuje uglavnom zaobljenim, punim tonom prave mezzosopranske boje, a mlada pjevačica svjesna je važnosti snažnih, pravih mezzosopranskih dubina u realizaciji ove uloge, pa smo ih tijekom reprizne izvedbe imali priliku nekoliko puta čuti. U II. činu vokalnim i glumačkim aspektom interpretacije dočarala je raspon lika od senzualnoga u prizoru sa ženskim zborom (i muškim baletom) do odrješitoga u duetu s Aidom. Pjevački se dobro držala i u za Amneris ključnom i najzahtjevnijem IV. činu, u duetu s Radamèsom i prizoru suđenja, pri čemu joj ostaje prostora za daljnji rad na dubokim tonovima te dvjema frazama s tonom b² u kabaleti Chi ti salva, sciagurato na kraju dueta s Radamèsom.

  Njega je, također prvi put, tumačio Stjepan Franetović, bez većih pomaka u glumačkom dijelu interpretacije, ali pjevački prilično pouzdano: od vrlo sigurno donesene arije Celeste Aida do predsmrtnoga finalnog dueta s Aidom, uz jednu manju memorijsku grešku u III. činu.

  U niz verdijanskih uloga ostvarenih u zagrebačkoj Operi Ljubomir Puškarić dodao je na premijeri Amonasra, nakon što je u siječnju obnovio ulogu Nabucca. Sudeći po predstavi izvedenoj 13. siječnja, kojom je ravnao Gianluca Marcianò, a na kojoj je zbor Va, pensiero ostao bez pljeska (čemu je razlog prvenstveno režija Giancarla del Monaca), njegov Nabucco i dalje je belkantistički u duetu i ariji u III. i IV. činu, dok mu u finalima prvih dvaju činova, i neovisno o redateljevu pozicioniranju lika na pozornici, nedostaje nešto glasovnog volumena. Manje je to izraženo u njegova Amonasra, u kojem je također prisutan belkantistički aspekt pjevanja, s interpretacijom više zamjetljivom u naglašavanju i bojenju pojedinih riječi i fraza negoli u glumi. Puškarić vlada svim visinama, a u duetu s Aidom u III. činu mjesto s riječima „e patria, e trono, e amor“ pjeva muzički inteligentno, dok mu glasovita replika „Non sei mia figlia… Dei Faraoni tu sei la schiava!“ nije dovoljno moćna.

  Pjevački su korektni bili premijerni Ramfis (Luciano Batinić), Kralj (Mate Akrap) i Svećenica (Josipa Lončar) te reprizni Amonasro (Badral Chuluunbaatar), Kralj (Toni Nežić) i Glasnik (Josip Švagelj), dok premijerni Glasnik (Ivo Gamulin) nije bio primjeren. Na prvoj reprizi Ivica Čikeš bio je odličan, autoritativan Ramfis, moćna i stabilna tona, dok je Hana Ilčić Svećenica svijetla i zvonka glasa, kako toj ulozi i pristaje.

  

  Što se zborskoga doprinosa tiče, ujednačen je npr. bio ženski zbor u odajama Amneris u II. činu i muški zbor u prizoru suđenja u IV. činu, dok je u trijumfalnom prizoru zbor bio uglavnom kompaktan u mješovitom sastavu, ali su samostalne tenorske i basovske dionice katkad bile neujednačene, uz iskakanje pojedinačnih glasova (silazna tema svećenika, prvi put donesena u preludiju).

  Na premijeri pod ravnanjem Pier Giorgija Morandija preludij je donesen na visokoj razini, a dirigent je na više mjesta u partituri uspješno podcrtavao dramu u orkestru. Tijekom cijele predstave disciplina sviranja nije, međutim, bila na razini nekih drugih njegovih projekata u zagrebačkoj Operi, što se jasno čulo tijekom arije Celeste Aida i u poljuljanim violinama u visokom položaju u završnom dijelu finalnog dueta (O terra, addio).

  Druga izvedba bila je u sigurnim rukama dirigenta Andreasa Giesa, Morandijeva asistenta, kojega očekuju još tri izvedbe. Temperamentan mladi dirigent s pravom je odabrao brži tempo u kabaleti Sì, fuggiam da queste mura u duetu Radamèsa i Aide u III. činu. Iznenađuje da ni na premijeri ni na drugoj izvedbi nismo doživjeli pravi intenzitet u crescendu figure u violinama tijekom dueta Aide i Amonasra u trenutku kad ona spoznaje koliku cijenu plaća za domovinu: „O patria! o patria! quanto mi costi!“

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 2. ožujka 2026.

  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Giuseppe Verdi: Aida
  Premijera: 27. veljače 2026.

  Dirigent: Pier Giorgio Morandi (27. veljače) / Andreas Gies (28. veljače)
  Redatelj: Mario Pontiggia
  Scenografkinja: Antonella Conte
  Kostimografkinja: Ilaria Ariemme
  Koreografkinja: Luigia Frattaroli
  Oblikovatelj svjetla: Andrea Ledda
  Zborovođa: Luka Vukšić
  Gostujući zborovođa: Matteo Salvemini

  Podjela uloga (27. veljače / 28. veljače)
  Aida: Kristina Kolar / Julija Vasiljeva
  Radamès: Tomislav Mužek / Stjepan Franetović
  Amneris: Sofija Petrović / Emilia Rukavina
  Ramfis: Luciano Batinić / Ivica Čikeš
  Amonasro: Ljubomir Puškarić / Badral Chuluunbaatar
  Kralj: Mate Akrap / Toni Nežić
  Svećenica: Josipa Lončar / Hana Ilčić
  Glasnik: Ivo Gamulin / Josip Švagelj

  Orkestar i Zbor Opere HNK-a u Zagrebu
  Balet HNK-a u Zagrebu

Piše:

Karlo
Radečić