Novo ime u čast Verdiju i slavni gosti europske kazališne umjetnosti
140. obljetnica otvorenja Teatra Comunale – Općinskog kazališta u Rijeci: Teatro Comunale Giuseppe Verdi do 1945., 3/4
-
Nakon dugotrajnih priprema, nakon dvogodišnje gradnje i nestrpljiva iščekivanja napokon je osvanuo 3. listopada 1885. – dan otvorenja novog Općinskog kazališta (Teatro Comunale). Za taj svečani trenutak pomno su pripremane i dvije velike opere, još neizvođene u Rijeci: bile su to raskošno opremljene Verdijeva Aida i Ponchiellijeva Gioconda. Samo otvorenje bilo je u subotu, 3. listopada prije podne na trgu pred kazalištem pred brojnim uglednim uzvanicima, predstavnicima vlasti, gostima i građanima koji su mogli uživati u impozantnom kazališnom zdanju, remek-djelu arhitekture svojega doba koje im se predstavilo u svoj svojoj ljepoti. No na razočaranje sjajne publike, predstava Aida morala je biti otkazana zbog problema s električnom rasvjetom i odgođena je za sljedeći dan. U nedjelju, 4. listopada navečer zablistalo je osam stotina električnih svjetiljki u kazalištu i šest velikih uličnih svjetiljki ispred njega. Izvođači na čelu s uglednim talijanskim dirigentom i skladateljem s međunarodnom reputacijom Gaetanom Ciminijem (1854–1907) i još uglednijom mladom sopranisticom Medeom Borelli (1861–1924), poslije udanom Angelini, bili su prvorazredni, kao i cijeli ansambl gostujuće talijanske operne družine. Cimini je ostao vjeran Rijeci i kad je već stekao veći ugled, nekoliko se godina vraćao. Oprema je također bila sjajna. Aida je te sezone izvedena dvadeset i devet puta, a Gioconda jedanaest puta. Prema programskoj knjižici premijere Gioconde u prigodi 120. godišnjice otvorenja 2005., „ne računajući posjetitelje u ložama predstave Aide i Gioconde prve sezone pogledao je 15.431 gledatelj“.Sve se to odvijalo u pravom tehnološkom čudu svojega vremena: prvoj električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu, postavljenima upravo u teatru!
Riječka publika oduvijek je voljela kazalište i s nestrpljenjem priželjkivala nova gostovanja omiljenih opernih i dramskih družina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Već druge sezone došla je i operetna družina. Repertoar je bivao sve bogatiji pa su se osim djela talijanskih skladatelja već prvih godina izvodila i djela francuskih: 1886. izvedena je Židovka Jacquesa Halévyja, 1888. Carmen Georgesa Bizeta, 1889. Fra Diavolo Daniela Françoisa Aubera, 1891. Mignon Ambroisa Thomasa i Afrikanka Giacoma Meyerbeera, 1893. Thomasov Hamlet, 1900. Meyerbeerov Prorok, 1903. Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa, 1908. Taida Julesa Masseneta, 1909. njegovi Herodijada i Werther, 1911. njegova Manon i Faustovo prokletstvo Hectora Berlioza pod ravnanjem slavnog talijanskoga dirigenta Edoarda Mascheronija (1852–1941) koji je ponovno došao i 1923. dirigirajući malo zakašnjelog Verdijeva Falstaffa.,1912. Romeo i Julija (Romeo et Juliette) Charlesa Gounoda, 1913. Bizetovi Biserari i druga.
Još veća zanimljivost izvedbe su djela Richarda Wagnera: 1890. Lohengrina, 1897. Tannhäusera, 1910. Walküre, 1912. Majstora pjevača i 1913. Tristana i Izolde. Te je godine i jedna večer bila posvećena Wagneru u prigodi 100. obljetnice njegova rođenja. A upravo te godine kazalište je preimenovano u Teatro Comunale Giuseppe Verdi u počast omiljenome velikom talijanskom skladatelju, miljeniku riječke publike, u prigodi stote obljetnice njegova rođenja. Za Verdija je bila velika komemoracija 1901., u godini njegove smrti. Vrijedi posebno zabilježiti i prve izvedbe suvremenih talijanskih opera ubrzo nakon njihovih praizvedaba: Tosce 1902., Madame Butterfly 1907., Čeda zapada (La Fanciulla del West) 1914. kojim je dirigirao Pasquale La Rotella (1880–?) iz Barija koji je već bio stekao ime i kao skladatelj danas zaboravljene opere Ivan, praizvedene 1900. A vrijedi zabilježiti da su već 1893. izvedeni Verdijev Otello i nove senzacije verizma: Mascagnijeva Cavalleria rusticana kojom je dirigirao talijanski skladatelj, pijanist i dirigent Vittorio Maria Vanzo (1862–1945), poglavito poznat u Italiji kao dirigent Wagnera, i Leoncavallovi Pagliacci. Pretpostavlja se i da je 11. travnja 1924. bila prva izvedba treće verzije Puccinijeve Lastavice (La rondine). 
U Rijeku su od samih početaka dolazila mnoga slavna imena europske kazališne umjetnosti. Slavni talijanski tenor Giovanni Battista De Negri (1850–1924), Verdijev omiljeni Otello, koji je pri početku karijere, od 1878. do 1882. bio član zagrebačke Opere, pjevao je Otella 1893. u Rijeci. Tada još mlad ali već proslavljeni Giacomo Puccini (1858–1924) bio je 4. i 5. svibnja 1895. nazočan izvedbama svoje Manon Lescaut i upravo ushitio publiku koja ga je prve večeri nagradila s 34 poziva pred zastor, a druge s 30. Ispraćen je burnim pljeskom, obasut kišom cvijeća, u njegovu čast priređen je banket. Godine 1898. gostovala je poznata velika talijanska dramska i filmska umjetnica, rođena Riječanka, Irma Gramatica (1867–1962). Vrlo brzo nakon praizvedbe, već se 10. svibnja 1898. čula i Puccinijeva La Bohème. Izvela ju je talijanska operna družina, a zanimljivost premijere bila je da je u njoj Rodolfa pjevao budući velikan Enrico Caruso (1873–1921).
Bile su tu i druge glumačke zvijezde, među kojima je svakako najzapamćenija ostala velika francuska tragetkinja Sarah Bernhardt (1844–1923) koja je 22. listopada 1899. gostovala sa svojom družinom u drami Dami s kamelijama Alexandrea Dumasa. Godine 1902. gostovala je Praška filharmonija pod ravnanjem svojega osnivača Ludvika Vitĕszlava Čelanskog (1870–1931), 1913. slavni španjolski violončelist Katalonac Pablo Casals (1876–1973), 1915. poznati češki violinist Rafael Kubelik (1880–1940), a 1920. veliki Arturo Toscanini (1967–1957) ravnao je veličanstvenim koncertom. Naposljetku, Pietro Mascagni (1863–1945) dirigirao je 1924. svojom manje poznatom operom Il piccolo Marat, a 1941. nastupio je još jedan slavni tenor – Beniamino Gigli (1890–1957) kao Radames u Aidi.
Preimenovanje Teatra Comunale u Teatro Comunale Giuseppe Verdi 1913. prema najvećem talijanskom opernom skladatelju bio je logičan izbor, jer je od samoga začetka djelovanja kazališta njegova osnovna namjena bila, a to je kasnije potvrdio i afinitet riječke publike, da bude prije svega operni teatar.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 27. prosinca 2025.
