Zajčeva era i početak izgradnje novog kazališta

140. obljetnica otvorenja Teatra Comunale – Općinskog kazališta u Rijeci: Ivan Zajc (Rijeka 3. kolovoza 1832. – Zagreb, 16. prosinca 1914.), 2/4

• Ivan Dragutin Stjepan pl. Zajc rođen je u Rijeci 3. kolovoza 1832. godine. Otac Ivan Nepomuk, podrijetlom Čeh Johann Zajitz, bio je vojni kapelnik 45. pješačke pukovnije. U Rijeku je došao iz Bratislave, i osim vrlo kratkog boravka u Zadru, u njoj je ostao do smrti. Prvu solidnu glazbenu naobrazbu mladi Zajc stekao je od oca. U kući se mnogo muziciralo i ubrzo je uočena dječakova prirođena glazbena nadarenost. Učio je violinu i glasovir. S dvanaest godina skladao je prve skladbe, s trinaest je nastupio kao violinist na priredbi u riječkom kazalištu, s četrnaest je pokušao skladati prvu operu koju nije dovršio, sa šesnaest prvi kvartet i prvu skladbu za orkestar. Ali kad je završio srednju školu i želio steći višu glazbenu naobrazbu, naišao je na očev otpor. Otac je u njemu vidio budućeg odvjetnika. Ipak, na nagovor Zajčevih gimnazijskih profesora, popustio je i dopustio mu je odlazak u Milano. S partiturom svoje nedovršene opere Zajc se 1850. upisao na tamošnji Konzervatorij. Vrlo ozbiljno prionuo je studiju kod istaknutih talijanskih skladatelja i pedagoga. Potvrđuju to različita priznanja, nagrade i izvedbe njegovih djela. Diplomirao je nakon uspješne izvedbe opere La Tirolese 4. svibnja 1855. na sceni Konzervatorija. Za nju je na diplomskom ispitu dobio prvu nagradu. Izrazito talentiran, nepresušne invencije i s velikim znanjem koje je stekao na uglednom zavodu, dobio je ponudu da postane dirigent u glasovitoj Scali. No  1854. umrli su mu otac i mati. Vratio se u Rijeku i 1856. preuzeo mjesto dirigenta i koncertnog majstora gradskoga kazališnog orkestra, a nakon toga dobio je i mjesto nastavnika za gudačke instrumente u filharmonijskom institutu.

  

  Sljedećih nekoliko vrlo plodnih godina Zajc je znatno pridonio snažnom bujanju riječkih glazbenih zbivanja. Radio je u glazbenoj školi i u Teatru civicu te u Zbornoj crkvi, dirigirao, skladao, svirao i odgajao mlade glazbenike. Dirigirao je djelima slavnih autora:  Verdija – Traviata, Trubadur, Rigoletto, Ernani, Aroldo, Donizettija – Linda di Chamounix, Marin Faliero, Maria di Rudenz, Rossinija – Pepeljuga, Talijanka u Alžiru, Bellinija – Mjesečarka, kao i nekima danas zaboravljenim operama. Godine 1856. na koncertu u kazalištu izvedeni su odlomci iz njegove opere Romilda. 1858. skladao je opere Adelia i Mesinska nevjesta. Godine 1860., 14. travnja, praizvedena mu je s velikim uspjehom opera Amelija, ili Razbojnik (Amelia, ossia il Bandito) prema drami Razbojnici velikoga njemačkog pjesnika Friedricha von Schillera (1759–1825) za koju je sam napisao libreto. Skladao ju je dvije godine ranije, kao 26-godišnjak.

  

  Amelija, ili Razbojnik bila je prva opera domaćega riječkog skladatelja, veliki događaj za grad i veliki Zajčev uspjeh ostvaren vlastitim snagama. Tisuću šesto gledatelja oduševljeno je ispratilo skladatelja. Burno je pozdravljen od strane sugrađana koji su ga poslije predstave sa zubljama ispratili do stana. Kritičaru praizvedbe libreto se nije svidio, ali je bio oduševljen glazbom za koju je napisao da je „neodoljiva i blista neobičnom ljepotom, cjelovitošću zamisli, dramatskom osjećajnošću i majstorskom orkestracijom“. Posebno je svečana bila izvedba 24. travnja u kazalištu okićenom zlatnim girlandama po svim ložama. Obožavatelji su skladali pjesme u maestrovu čast i darovali mu njegov litografski portret i zlatom optočen dirigentski štapić.

  Mladenačka Zajčeva opera zablistala je u pravome mladenačkom stilu, iznenađujuće zrele a istodobno zanosne i svježe melodijske ljepote, sjajno vođenim glasovima prema svim zakonima belkanta, umješno tretiranim zborom i orkestrom – što je sve odavalo raskošan talent mladoga skladatelja i njegovu zanatsku sigurnost.

  Zajc je u Rijeci proveo sedam godina. Mnogo je skladao, pokazujući već tada brzinu i lakoću stvaranja koja ga nikad nije napustila. Potkraj njegova riječkog djelovanja izveden je vodvilj Sprovod karnevala (I funerali del Carnevale), za koji je skladao scensku glazbu. Među mnogim djelima nastalima u Rijeci, od opusa 80. do 152. više ih je posvetio upravo svojemu gradu i sugrađanima. Jedan se valcer zove La bella Fiumana / Lijepa Riječanka (Die schöne Fiumanerin), drugi Riječki glazbenici (I Musicisti fiumani). Zatim je skladao Pobjedničku kvadrilju (Vittoria quadrille) i Riječke koračnice (Fiumaner Marsche). Ipak, ambicije i umjetnički probitak tjerale su ga drugamo. Rijeka mu više nije bila dovoljna. 15. travnja 1862. uputio je Magistratu dopis da je odlučio krenuti drugamo. 22. rujna održao je u kazalištu oproštajnu akademiju, a u listopadu odselio s obitelji u Beč, grad bogata glazbenog života, s pet kazališta i vrlo omiljenom i cijenjenom operetom. Bio je prisiljen najprije se u njoj okušati, iako je želio biti operni skladatelj.

  

  Teatro civico poslije Zajca

  Naravno, i poslije Zajčeva odlaska u Rijeci su svake godine gostovale dramske i operne družine i izvodile četiri do pet opera, uglavnom talijanskih skladatelja, ali izveden je i Gounodov Faust, Flotowljeva Marta, Meyerbeerovi Robert đavo, Hugenoti i Dinorah, Il Guarany brazilskoga skladatelja Antônija Carlosa Gomesa (1836–1896), Mozartov Don Giovanni. Rijeka je u to vrijeme izrastala u veći srednjoeuropski grad, gradile su se palače, tvornice, bogati investitori dolazili su s raznih strana svijeta, bio je kozmopolitski. Nakon austro-ugarske nagodbe 1867. postala je glavna mađarska luka i njezin je razvoj bio usmjeren na to da bude konkurencija Trstu koji je bio glavna austrijska luka.

  
  

  Još prije, 1856., iz Trsta je došao u Rijeku engleski inženjer Robert Whitehead (1823-1905) i osnovao Stabilimento tecnico di Fiume, tvornicu koja je proizvodila pomorske strojeve, najmodernije u to vrijeme u svijetu. Šezdesetih godina Whitehead je upoznao pomorskog časnika, Riječanina Giovannija Luppisa (Ivana Vukića) (1813-1875) iz bogate brodovlasničke obitelji. Počeli su surađivati i 1875. utemeljili prvu tvornicu torpeda u svijetu, koja je to inovatorsko tehnički izvanredno podmorsko oružje prodavala velikim silama, uključujući i tada najmoćnijoj britanskoj mornarici. Moglo bi se reći da je u vojnom smislu Rijeka bila jedno od najvećih svjetskih središta. Službeni jezik bio je mađarski, ali cjelokupno ozračje bilo je talijansko, pa se i grad nazivao Fiume.

  

  Adamićevo kazalište nije više zadovoljavalo kriterije koji su vrijedili za velika europska kazališta: opasnost od požara bila je velika zbog drvene međukatne konstrukcije i nepostojanja protupožarnih izlaza. U svim gradovima Monarhije počele su se poduzimati sigurnosne mjere opreza i riječko Municipalno zastupstvo odlučilo je 1883. da se zgrada sruši iz sigurnosnih razloga i da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar koji će odgovarati srednjoeuropskim standardima. Odluku je donio gradonačelnik. Ugledni građanin Giovanni de Ciotta (1824–1903), podrijetlom iz Livorna, koji se nakon službe u austrijskoj vojsci vratio u Rijeku, oženio Adamićevom unukom i počeo političku karijeru, bio je gradonačelnik od 1872. do 1896., i to je najprosperitetnije vrijeme razvoja grada, nakon Adamićeva. Odlučeno je da se podigne nova velebna kazališna zgrada na Rječini na tadašnjem prostranom trgu Ürmeny.

  

  Vlast je zasigurno bila svjesna da je to ulaganje za budućnost. Projekt je naručen u Beču u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermanna Gottlieba Helmera (1849–1919) i Ferdinanda Fellnera (1847–1916). Gradnju je nadgledao Giacomo Zammatti. Sve su hrvatske glavne kazališne kuće izgrađene još u drugoj polovici 19. stoljeća, a među njima je ona u Rijeci druga – iza Osijeka (1865.), a prije Splita (1893.) i Zagreba (1895.). Figuralne plastike i ornamentalne radove izradili su poznati venecijanski kipar Augusto Benvenuti (1839–1899) i austrijski slikari i kipari Franz Matsch (1861–1942), Gustav (1862–1918) i Ernst Klimt (1864–1892). Gledalište je osim partera imalo tri kata s ložama i galeriju sa 976 sjedala, a kapacitet mu je sa stajanjem i pomoćnim sjedalima bio do 1300 mjesta.

  
  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 13. prosinca 2025.

Piše:

Marija
Barbieri