Pobjeda regietheatra
Salzburške svečane igre, 18. srpnja - 31. kolovoza 2025.: Gaetano Donizetti, Maria Stuarda, dir. Antonello Manacorda, red. Ulrich Rasche
-
Gaetano Donizetti napisao je nekoliko opera koje su tematizirale vrijeme Tudora u Engleskoj. Najpoznatija i najizvođenija svakako je Anna Bolena iz 1830., a osim nje tu su još Roberto Deverux, skladana 1837., Il castello di Kenilworth, nastala godinu dana prije Anne Bolene i Maria Stuarda iz 1834. Potonja je prošla prilično trnovit put od nastanka, praizvedbe do današnje recepcije. Naime, 1834. godine Donizetti prihvaća narudžbu napuljskog Teatra di San Carlo, u to vrijeme njegova slava u Napulju je na visokoj razini nakon godina djelovanja u sjeni. Kada je krenuo u potragu za libretistom, Donizetti se najprije obraća Feliceu Romaniju koji ga odbija zbog preopterećenosti narudžbama. Nakon Romanija izbor pada na tada mladog i neiskusnog studenta prava Giuseppea Bardarija. Kao predložak Donizetti odabire dramu Friedricha Schillera Maria Stuart, praizvedenu 1800., a upravo će predložak postati jedan od osnovnih razloga zbog kojeg će se interes za ovu operu opetovano pojavljivati. Schillerova Maria Stuart jedna je od najvažnijih drama zapadnoeuropske literature, vrlo popularna u 19. stoljeću u Italiji, primarno zahvaljujući kvalitetnom prijevodu Andree Maffeia iz 1829.
Za praizvedbu opere izabrane su dvije primadone tog vremena: Giuseppina Ronzi de Begins (Maria Stuarda) i Anna Del Sere (Elizabeta). Prema dostupnim izvorima, kada je tijekom proba došao red na scenu konfrontacije u kojoj Maria Elizabetu naziva „prokleto kopile“, Del Sera je tu uvredu shvatila osobno te odustala od produkcije, a sporna replika zapela je za uho napuljskim cenzorima koji su od Donizettija i Badarija zatražili izmjene, međutim na kraju su kraljevske vlasti potpuno zabranile operu. Nakon toga Donizetti biva zamoljen da partituru prilagodi drugom libretu, pa je Maria Stuarda postala Buondelmonte – bajka o ljubavnicima smještena u srednjovjekovnu Firenzu. U okviru prilagodbe Donizetti ponovo sklada sve recitative i dodaje dva glazbena broja: duet mezzosoprana i tenora i zbor u finalu prvog čina. I tako je 18. listopada 1834. s priličnim uspjehom praizveden Buondelmonte. Istinska diva tog vremena Maria Malibran stiže krajem 1834. u Napulj te dolazi u dodir s partiturom Marie Stuarde koja ju je oduševila pa inzistira da će je ona pjevati u Scali naredne sezone. Donizetti potom prilagođava operu zahtjevima Scale i naslovnu ulogu glasu Malibran koja je bila mezzosopran, a uloga je prvotno bila prilagođena fleksibilnom sopranu Giuseppine Ronzi. Milanski cenzori, iako manje strogi od napuljskih, nisu bili blagonakloni prema Mariji Stuardi pa su tražili da prokleto kopile postane prokleta žena, redukciju kostima naslovne junakinje, itd. Na praizvedbi se Malibran nije osjećala dobro pa se izvedba pretvorila u fijasko, a njeno odbijanje daljnjih zahtjeva cenzora rezultiralo je zabranom Marije Stuarde u Scali.
Potrajalo je to do 20. stoljeća, kad je ovoj vrijednoj operi udahnut novi život pa je 1958. postavljena u Donizettijevom rodnom Bergamu, potom su se za ulogu zainteresirale velike dive 20. stoljeća poput: Leyle Gencer, Montserrat Caballe, Beverly Sills, Shirley Verrett, Joan Sutherland, etc. U 21. stoljeću izdvojimo produkciju Metropolitan opere u New Yorku iz 2013. godine nastale u režiji Davida McVicara i pod dirigentskim vodstvom Maurizija Beninija, naslovnu ulogu tumačila je Joyce Didonato, predstavu je kao DVD izdanje objavila diskografska kuća ERATO.
Salzburške svečane igre odlučile su Mariju Stuardu uvrstiti u svoj ovogodišnji program. Dirigentsko vodstvo povjereno je maestru Antonellu Manacordi, a režija i scenografija Urlichu Rascheu, a predstava je izvedena sedam puta. Pjevačku podjelu predvodila je jedna od glavnih uzdanica suvremene operne reprodukcije – Amerikanka Lisette Oropesa, koja je svojim odlično izniveliranim sopranom kirurškom preciznošću gradila naslovnu ulogu. Visine su joj zvučno prodorne, niža laga i više nego postojana (za razliku od mnogih suvremenih pjevača), a scenski nastup i više nego jasan unatoč jasnom primatu pjevačkog aspekta, što je potpuno razumljivo i opravdano u belcanto repertoaru. Kate Lindsey kao Elisabetta pokazala je suvereno vladanje glasom, nešto čvršći scenski nastup i jasno omeđene tonske alikvote koje su ocrtavale Elisabettin karakter. Scena konfrontacije između Elisabette i Marije protekla je u efektnom nadmetanju dviju protagonistica, a Oropesa je unatoč scenskoj otmjenosti pokazala odlučnost i agresiju u prozivanju Elisabette; jednom riječju – savršeno je prilagodila scensku igru dramskoj situaciji. Tenor Bekhzod Davronov odlično je istreniran lirski tenor nalik na Pavarottijev timbar, dakako, miljama daleko od lakoće kojom je pjevao posljednji veliki talijanski tenor. Kako bilo da bilo, Davronov je pokazao otmjen, smiren i uhu ugodan nastup jasne melodijske linije bez ekscesa, scenski je bio u sjeni svojih kolegica, ali na to u ovoj konstelaciji ne možemo gledati kao na problem. Ruski bas Aleksei Kulagin tumačio je Giorgija Talbota. Riječ je o basu savršeno formiranih dubina i jasne dinamičke razrade. Svaki otpjevan ton zračio je čvrstoćom i jasnoćom, što je rezultiralo postojanom interpretacijom od početka do kraja. U podjeli su još bili Thomas Lehman kao Lord Guglielmo Cecil i Nino Gotoshia kao Anna Kennedy. Svi akteri predstave podjednaku su pažnju posvećivali arijama i recitativima, što pjevačkom segmentu daje dodatnu vrijednost.
Zbor Pjevačkog udruženja Bečke državne opere iznio je integralno bogatstvo melodijskog kolorita Donizettijeve glazbe, a postigao je to točnim i ujednačenim nastupom muške i ženske sekcije. Zborovođa je Alan Woodbridge. Na istoj liniji bio je Antonello Manacorda koji se pokazao kao dirigent kojem je iznad svega stalo do opere belcanto stila. Od Bečke filharmonije satkao je iskonski operni orkestar lišen koncertnog manirizma glasnog sviranja. Manacroda je to postigao mekšim induciranjem tempa, kao i primjerenim ritardandom tamo gdje je to potrebno. Gudačka sekcija nosila je savršenu koheziju, a niti jedna sekcija nije nadglasala pjevače, čija je virtuoznost prioritet ovog repertoara. Nisu bili preglasni ni u takvim situacijama često problematični tromboni. S obzirom na sve, potrebno je čestitati Manacordi na odličnoj pripremi i jasnom razumijevanju koncepta izvođenja partiture koju je imao pred sobom.
Kada se redatelji (pa i oni najveći i najpoznatiji) uhvate neke belcanto opere, pokušavaju njene dramaturške nedostatke pretvoriti u prednosti, što nerijetko ne ispada baš najbolje. Redatelj i scenograf Urlich Rasche prihvatio je te nedostatke i radnju postavio na dva velika diska (i treći iznad pozornice koji predstavlja jasnu opreku) koji se nalaze u perpetualnoj vrtnji i po kojima cijelo vrijeme hodaju protagonisti. Jedan disk predstavlja svijet Elisabette, a drugi Marije Stuarde (to je detaljno obrazložio u intervjuu u programskoj knjižici). Ostali likovi usputni su prolaznici jednog ili drugog diska, a cijelo vrijeme su prisutni odlični plesači sa salzburške Akademije za eksperimentalni ples, koji svojom koreografijom opisuju auru zle sudbine koja lebdi iznad glava protagonista (koreografkinja je Paula Blackman). U tako koncipiranoj režiji redatelj nije štedio pjevače jer su oni u trenutcima kada pjevaju najteže arije na svom disku dovedeni praktički do rampe, što je blagoslov za publiku a pokora za umjetnike. Tako posložena režija daje gledatelju novu perspektivu kazališnog doživljaja i eliminira osjećaj monotonije. Kostimi Sare Schwartz odlično su opisali karaktere Marije i Elisabette: prva je bila odjevena u bijelo, druga u crno, a ta je opreka vizualno i kontekstualno savršeno funkcionirala. Florian Hetz pobrinuo se za intrigantne video-projekcije, a Marco Giusti za osvjetljenje ključno u finalu opere. Ivonne Gebauer imala je težak zadatak dramatizirati operu, te je u tome u potpunosti uspjela i uopće nismo osjetili dramaturške slabosti. Redatelj i njegovi suradnici odradili su odličan posao koji je rezultirao gledljivom i atraktivnom predstavom u kojoj je regietheatar pobijedio, što nije česta situacija.
Ne sumnjamo da će ova predstava rezultirati Bluray-izdanjem jer je toga apsolutno vrijedna, a njen daljnji scenski život ovisi o tehničkim mogućnostima opernih kuća, jer veliki diskovi ne stanu na bilo koju pozornicu. Poradi navedenog vjerojatno predstava nije napravljena kao koprodukcija. Neovisno o tome, ne sumnjamo da će za koju godinu ponovo zaživjeti na pozornici salzburškog Grosses Festspielhausa.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 1. rujna 2025.
